Neću o zubarici koja je očigledno prelijena da mi sredi upaljeni zub. Grozna je, grh, neću je napadati u postu, iako to potpuno zaslužuje. Postoje i druga mjesta gdje možeš napisati loše iskustvo sa svojim liječnikom koje se uzastopce ponavlja.

Neću o vrućini, iako sam investirala u manualnu klimu – napravila sam si lepezu. Šarenu, sa sličicama i nekakvim ukrasima, od tvrdog papira. Lijepa je, hladi, i boli me ruka od mahanja. Rashladila sam se i na ovom bijesnom pljusku koji je upravo opalio po Zagrebu. Kiša je zakon. Isparavanje nakon nje nije.

Neću ni o malom zelenom listiću, koji me jako veseli jer je prvi nakon dugo vremena da se je pojavio na mom ljubimcu bonsaiu. Svaki listić na tako malom drvcu je jako važan. Bonsai je species Fikus, a ima i ime – Frodo. Tako sam ga nazvala jer se radi o patuljastom drvu. Inače bi bio Gandalf, al' mu to ime nikako ne bi odgovaralo. Možda i bi samo zbog debla koje izgleda kao Gandalfov vijugavi štap. No, Frodo zaslužuje post za sebe, koji je u draftu već jako dugo.

Neću ni o bicikli (oliti bicikleti – dalmatinski izraz koji vjeverica obožava) jer mi je napunila modricama desnu, i samo desnu nogu. To ne izgleda dobro jer sam se prebacila na nošenje suknji pa se to poprilično vidi. A neću ni o kasnonoćnim vožnjama po zapadnom dijelu Zagreba.

Neću ni o tome kako jedva čekam bacit se u more jer je ono što mi je ljeti najvažnije. Ne interesiraju me ni tulumi, ni putovanja izvan države, niti po domaćoj obali. Eventualno ću s frendicom do Visa na par dana. Ostatak ljetovanja provodim na jednom mjestu. Doma. Kao i po običaju i to me sve više i više veseli.

Neću ni o tome zašto tako dugo nisam postala, niti o razlozima zašto me nema na mom blogu, kada znate da sam stalno tu i da vas sve čitam.

Neću ni o nogometu koji mi ova dva dana pauziranja čak fali jer se nakon napornog, dnevnog, moždanog naprezanja od gusta izvalim na kauč i buljim u smirujući zeleni teren, bez opterećenja rezultatom, gledajući tamo neke frajere kako se krše pokušavajući ugurati loptu punu zraka u gol. Ionako su sve momčadi koje su mi bile fora ispale.

Neću ni o vrlo skorom mi rođendanu kojim ću napuniti četvrt stoljeća. Vrištim, i namjerno sam upotrijebila pojam "stoljeća" jer zvuči strašno.

Neću ni na jednom mjestu natipkati Moj Haiku nego ga sami pronađite među ovim redcima. Malo eksperimentiram. Možda sam trebala, umjesto bolda, staviti CapsLock. Lasto, jesam li se iskupila?;)

Neću... Ali ipak jesam napisala ponešto o svemu ovome, barem ukratko. I ponovno u natuknicama. Sutra/preksutra ću natipkati jedan poduži (jedna tema) post o, više-manje, zdravoj prehrani pošto se, već tradicionalno, pred ljeto počne pričati o tome. Savjete mi je dala frendica, bivša cimerica, koja se godinama time bavi.